13

nedjelja

studeni

2022

Oproštaj (ili kako varati)

Svaki onaj koji vara, (uspješno) zaslužio je medalju ili neku nagradu, nikako pokudu, jer varanje je ekstreman sport i trebalo bi ga kategorizirati kao takvog i turit ga na olimpijadu.
Nije to samo hop, to je šah s nekim od onih namrgođenih i vječno zamišljenih ruskih igrača, to je kvantna fizika u kojoj teoretski ništa ne može, ali prođe…
Eto u tom sportu nađoh se prilično nespremna iako sam se spremala godinu dana, a možda i više…

Ne bih diskriminirala, ali mislim da je muškima ipak lakše jer žene imaju bar 25% više briga za odbrigati prije i oko toga nego oni. Reklo bi se nije to tako, koja je razlika -velika.
Jednom davno jedan moj poznanik izjavio je da je muškima uvijek dosta. Koliko god nama ženama trebalo, dimenzije, predigra ovo-ono, muškima na kraju uvijek bude dosta. Nama može, zna i bude: ubi bože! Dođe ti da se propucaš u nogu reda radi, tek toliko da misliš o nečemu drugome.

Kad se sve svede i podcrta, seks je razlog varanja. Može tu biti romantike, zaljubljenosti itd, ali razlog zbog kojeg se vara nije poljubac u čelo, zagrljaj i lijepa riječ. To mogu dobiti od bilo koga. Ono što ne mogu dobiti (ili ne želim) od bilo koga je nešto sasvim sirovije.
S tim na pameti počela sam postupak selekcije. Moj muž bi bio najidealnij, ali pizda mu materina neće, pa idemo dalje.
Mogao bi biti netko nepoznati, mogla bi nekog zavesti, mogla bi dozvolit sebi malo osjećaja. Možda i ne. Nakon šest godina, bolje je ne se zaletavati previše.

Nakon dugo razmišljanja i vaganja, odabir je pao na jednog sretnog i voljnog poznanika koji je isproban i ruku na srce, nenadjebiv u tom pogledu.
On je netko kome vjerujem, tko mi vjeruje, netko tko će me čuvati, tko će paziti na mene i kome je bitnije jesam li ja dobro. U nekom drugom svijetu, ženila bih ja to, ali bili su neki drugi prioriteti...
Slobodan je i meni na raspolaganju, zna za što ga ima, a ipak nosi jednu gotovo nevinu crtu neznanja što ima. On je siguran i gotovo idealan odabir.

Rekla sam može i pobjegla.
Rekla sam opet može i pobjegla. Bila sam tu, dotakla sam ga, poljubila i umrla od straha. Kao malo dijete.
I tako mjesecima.

On više nije slobodan, prođe godina i ja napokon odlučim. Odlučim, bez traženja krivca, bez opravdanja. Premlada sam za to. Ne sjećam se, kvragu, ne sjećam se kad se to dogodilo zadnji put. Znam koje godina, znam otprilike, ali ne i točno. Ne sjećam se više mog muža golog. Volim ga i mrzim, ševila bi ga noć i dan, a ne mogu. Ne smijem. Bilo bi jednostavnije da ga ne želim, ali seronja jedan, želim ga, ali ne smijem ga taknuti. Voljela bih se sjećati zadnjeg puta. Voljela bih znati kad sam prestala biti žena.

Sad odabranik važe. Ni on ni ja ne varamo. Ovo je posljednja okosnica moje gotovo čednosti. Što još ima u ovim godinama da sam rekla nikada-a da nisam napravila? Eto, ovo. Rekla sam ne, ja ne varam.
Poljubio me i rekao da. Ja sam rekla da. Večeras u 8. Otvoreno je, uđi.

Interesantno je kako nam se ljestvice spuštaju s godinama…
Nije došao. Koliko je pristojno čekati na tako nešto? Koliko sam ja više ja u svojim očima sa svakom minutom čekanja, ali jebiga, čekam. Odlučivala sam toliko dugo i napokon jesam na čistu s tim. U redu je. U mojim očima je u redu. Znam rizik, znam što mogu izgubiti, znam sve, ali već jesam izgubila puno.
Otišla sam nakon 45 minuta. Iscrpila sam sva opravdanja, sve varijante, prošla sam vrhunce svega što čovjek može osjetiti osim onoga zbog kojeg sam tu.

Od svega o čemu sam mislila, ovo mi nije palo na pamet.
Ne, nije mi palo na pamet da ne bi došao. Jebote, nije došao. Odzvanjala mi je u mojoj praznoj glavi ta misao dok sam palila auto i odlazila. Kad sam zaokružila zgradu, ugledam njegov auto parkiran iza.
Skrenem na prvo ugibalište i tipkam mu - gdje si dosad?
On kaže – čekam ovdje da mi javiš da mogu doći.
Od 8. Tupan jedan.

Rezime svega je- ne znam varati. Ako netko zna nek mi javi.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.